Otkrićem anestezije u 19. veku, lečenje raznih bolesti, uključujući i tumore, značajno se poboljšalo. Međutim, čak ni dva veka kasnije, hirurgija se nažalost ne može smatrati jedinim rešenjem u lečenju pacijenata sa metastatskom bolešću, odnosno kod onih kod kojih se rak proširio

U istom periodu kada je hirurgija ’cvetala’, javila se i prva ideja o imunoterapiji. Ocem imunoterapije smatra sedr William Coley, njujorški hirurg koji je lečio pacijente obolele od raka bakterijiskim ’koktelima’, odnosno injektujući im mešavinu raznih bakterija, kasnije poznatijih kao Kolijevi toksini. Do ove ideje došao je slučajno, lečeći pacijenta koji je bolovao od inoperabilnog sarkoma (retka vrsta raka koja se ne može operisati), koji je istovremeno oboleo od erizipela (crveni vetar). Coley je primetio da se pacijentovo stanje nakon infekcije značajno poboljšalo, što ga je navelo da pomisli da se usled bakterijske infekcije imunski sistem pacijenta ’probudio’ i dodatno stimulisao da ’napadne’ i ćelije raka.

Sledeći korak u lečenju pacijenata sa malignitetima, napravljen je 1903. godine – pet godina nakon što je otkriven radijum od strane Marije i Pjera Kiri. Upravo to je dovelo do otkrića radioterapije – metode lečenja u kojoj se koristi zračenje u cilju ubijanja tumorskih ćelija. Ova metoda se i dan danas koristi, ali budući da zračenjem dolazi do uništavanja ne samo tumorskih, već i ćelija normalnog tkiva, znamo da postoje razna neželjena dejstva koja prate primenu radioterapije.

Zatim je usledilo otkriće hemioterapije tokom Drugog svetskog rata. Ona se takođe koristi i danas, ali je tokom ovih 70ak godina prilično napredovala. Međutim, poput radioterapije, postoje značajna ograničenja pri korišćenju hemioterapije, pre svega uzimajući u obzir neželjene efekte ovih lekova, kao i činjenicu da prilikom primene hemioterapije vrlo često dolazi do poremećaja u broju belih krvnih zrnaca, čija je osnovna uloga da štite naš organizam od infekcija i bolesti.

Otkrićem ciljane terapije ( terapije koji na nivou molekula zaustavlja rast tumora), napravljen je ogroman pomak u lečenju raka. Za razliku od hemioterapije, koja deluje i na tumorske i na normalne ćelije, ciljana terapija, kao što joj i samo ime govori, na molekularnom nivou ’cilja’ odnosno deluje na ćelije raka, a takođe ima i daleko prihvatljiviji bezbednosni profil.

Najnovija vrsta terapije koja se koristi u lečenju tumora jeste imunoterapija. Za razliku od svih prethodnih opcija koje deluju direktno na tumor, imunoterapija deluje na naš imunski sistem.

Imunski sistem brani naš organizam od svega što mu je strano – uključujući razne bolesti, a samim tim i karcinom. U normalnim uslovima, on je u stanju da prepozna strane ili abnormalne ćelije i uništi ih, za šta su zaduženi limfociti, odnosno T-ćelije. Međutim, u nekim slučajevima ove, abnormalne ćelije, mogu da ’pobegnu’ od našeg imunskog sistema, krenu da rastu i vremenom postanu tumori.

Imunoterapija je nastala na temeljima biologije karcinoma sa jedne i našeg imunskog sistema sa druge strane. Glavni cilj prilikom primene ovih lekova jeste pružanje pomoći našem imunskom sistemu da prepozna i efikasno eliminiše ćelije raka.

Trenutno je u toku ogroman broj studija koje se bave izučavanjem raznih imunoterapeutika, bilo samih ili u kombinaciji sa nekom ciljanom, hemio ili radioterapijom.

Predviđanja su da će u budućnosti nauka toliko napredovati, da ćemo biti u stanju da za svakog pacijenta ’krojimo’ terapiju koja njemu odgovara, na osnovu poznavanja njegovog tumora, ali i njegovog imunskog sistema.

Kako raste naše poznavanje imunskog sistema i biologije tumora, tako raste i nada u brže i bolje izlečenje sve većeg broja pacijenata, a možda je baš imunoterapija rešenje.

Dr Marina Cekić,

Klinika za plućne bolesti, UKC Niš

Literatura:

  1. American Cancer Society. The history of cancer.

    http://www.cancer.org/acs/groups/cid/documents/webcontent/002048-pdf.

  2. National Cancer Institute. Targeted cancer therapies.

  3. Cancer Council. Understanding immunotherapy.